We found a match
Your institution may have access to this item. Find your institution then sign in to continue.
- Title
PROGRAMI FIZIČKOG VEŽBANJA U TRETMANU GOJAZNOSTI: TEORIJA I PRAKSA.
- Authors
Ostojić, Sergej M.
- Abstract
Gojaznost spada u kategoriju endokrinih, nutritivnih i metaboličkih bolesti prema klasifikaciji Svetske zdravstvene organizacije, koja se definiše kao stanje nagomilavanja masnog tkiva u meri u kojoj dolazi do ugrožavanja zdravlja, prouzrokujući smanjenje očekivanog trajanja života i povećan nzik od pojedinih akutnih i hromčmh oboljenja. Broj osoba sa prekomernom telesnom masom i gojaznosti povećanje tokom prethodnih 30-ak godina. Od predgojaznosti i gojaznosti pati gotovo 2/3 stanovništva u razvijenim zemljama, posebno stanovništvo urbanih sredina, nižeg obrazovanja i socijalnog statusa, osobe starije od 50 godina i određenih etničkih grupa. Etiološki faktori gojaznosti su brojni, mada u većini slučajeva (> 90%) dominira kombinacija prekomemog unosa visokokalorične hrane i nedostatak habitualne fizičke aktivnosti gradeći tzv. obesogeno okruženje, iza kojih slede manje česti uzroci gojaznosti (npr. genetska predispozicija, endokrinološke bolesti, psihijatrijska stanja). Nekoliko studija pokazalo je da aktivan način života i svakodnevna fizička aktivnost imaju značajnu ulogu u prevenciji nastanka i tretmanu gojaznosti. Izolovana fizička aktivnost utiče na redukciju telesne mase i potkožnog masnog tkiva, ah u kombinaciji sa programiranim reduktivnnn režimom ishrane predstavlja idealnu formulu u korekciji telesne strukture. Takođe, osobe koje su fizički aktivne lakše održavaju ili redukuju telesnu masu u dužem vremenskom periodu nego osobe koje se oslanjaju samo na redukovam režim ishrane. Najveći pozitivan uticaj koji fizička aktivnost ima na gojazne osobe odnosi se na smanjenje zdravstvenog rizika. Poznato je da gojazne osobe koje istraju i redovno učestvuju u nekom obliku fizičkog vežbanja smanjuju rizik od nastanka brojnih kardiovaskularnih oboljenja i dijabetesa i taj rizik svode na rizik osoba koje nemaju problema sa gojaznošću. Klasičan model programiranog vežbanja u tretmanu gojaznosti obuhvata sledeće elemente: a) kontinuirane i ritmične fizičke aktivnosti koje angažuju velike mišićne grupe (npr. brzo hodkontinuirane aktivnosti po jednoj epizodi vežbanja dnevno, i d) učestalost vežbanja od 3 do 5 puta nedeljno. Eksperti iz domena javnog zdravlja, lekan, nutriciomsti, kineziolozi, pedagozi i psiholozi, kao i mnogi drugi praktičan i istraživači, moraju da mobilišu svoje kapacitete kako bi se izborili sa pandemijskim karakterom gojaznosti i razvili efikasnije metode za tretman ovog kompleksnog fenomena. anje, plivanje), b) intenzitet vežbanja u opsegu od 60 do 90% maksimalne srčane frekvencije, c) trajanje od 20 do 60 minuta kontinuirane aktivnosti po jednoj epizodi vežbanja dnevno, i d) učestalost vežbanja od 3 do 5 puta nedeljno. Eksperti iz domena javnog zdravlja, lekari, nutricionisti, kineziolozi, pedagozi i psiholozi, kao i mnogi drugi praktičari i istraživači, moraju da mobilišu svoje kapacitete kako bi se izborili sa pandemijskini karakterom gojaznosti i razvili efikasnije metode za tretman ovog kompleksnog fenomena.
- Publication
Medical Gazette / Medicinski Glasnik, 2012, Vol 17, Issue 46S, p100
- ISSN
1821-1925
- Publication type
Article